AUTORSKI TIM
Prema djelu Nazima Hikmeta
Adaptacija: Malgorzata Labecka-Koecherowa
Prevod: Tanja Miletić - Oručević
Režija: Wojciech Wieczorkiewicz
Asistent režije: Tanja Miletić-Oručević
Scenografija, kostimi i kreacija lutaka: Vanja Popović
Muzika: Atilla Aksoj
Izrada lutaka: Ivica Bilek
Izrada scenografije i rekvizite: Mirsad Bijedić
Tekst "Ajšin san" prepjevao Nedžad Maksumić
Tehničko vođstvo: Amer Ćatić

PREMIJERA
29. 11. 2002.

IGRAJU
Diana Ondelj-Maksumić - Ajša, Elif
Nermina Denjo - Oblak, Golub, Kopriva
Sergio Radoš - Derviš, Vihor, Mahmut
Nedžad Maksumić - Kara  Sejfi, Zec, Murat, Pustinjak, Crnoperi
Edin Ljubović - Bez imena
alternacija Emir Kapetanović

UZRAST
6–12

SADRŽAJ
To je bilo davno. Mnogi od vas još nisu došli na svijet, a naš poštovani slavljenik, Pozorište lutaka u Mostaru, koje upravo slavi 50 godina postojanja, imalo je tek 35 godina.
I ja sam bio petnaest godina mlađi. Mlađi za teška, čak i tragična iskustva kraja XX i početka XXI vijeka bio je cijeli naš svijet.
Upravo tada sam proveo vrući juli u lijepom Mostaru, pripremajući u Pozorištu lutaka klasičnu poljsku bajku o Sirotici Marici, kojoj je lisica otela guske, a ona je, da ih vrati, otišla uz pomoć patuljaka na daleki put, u planine, do Kraljice Tatra. Možda su njene avanture gledali vaši roditelji ili vaši stariji braća i sestre.
Danas, kad me pozvala gospođa direktorica Ranka Mutevelić, s novom generacijom glumaca mostarskog Pozorišta lutaka, hoću da vam predstavim drugu hrabru djevojčicu, lijepu Ajšu iz turske bajke. Ona živi sa svojim prijateljima Zečićem i Golubićem među cvijećem u svom vrtu i sretna je. Nažalost, njenu sreću hoće da pokvari...Ali neću vam pričati tu priču. Ispričaće vam je i odsvirati na jednom neobičnom instrumentu Derviš, koji baš sad ulazi u teatar. Jeste li čuli kako svira na neju?
Želim vam da  zaštitnički Oblak uvijek lebdi ne samo nad vrtom vašeg teatra, nego i nad vrtovima vaših kuća i nad cijelim Mostarom.

Wojciech Wieczorkiewicz, reditelj

RIJEČ KRITIKE
Priča ima svoj sloj čarobnog, sa orijentalnim nadahnućem, ali i sa bajkovitim oživljavanjem predmeta koji se nalaze na usluzi onoga ko njeguje poštenje, čovjekoljublje i – ljubav. Toj čarobnosti je reditelj posvetio osnovnu pažnju, tražio formule kako da ga učini vizualno što upečatljivijim, sa raskošjem boja i konfiguracijom scenskog prostora sa stratumima koji polaze od bajkovito uređene bašte sa tulipanima, preko kalote u pozadini kojom se razrješava daljina, do svemirske polukružnice u kojoj se jate zvijezde sa svojim sjajem i koji se pretače u san. Tim rediteljevim zahtjevima je, na najsuptilniji način, udovoljila Vanja Popović svojim scenografskim rješenjima, sa svojim orijentalno obojenim kostimima i sa kreacijom lutaka za čiju je realizaciju pozvan jedan od najvećih kreatora lutaka u povijesti bosanskohercegovačog lutkarstva – Ivica Bilek. U opću cjelinu su se uklapali maštovita silina rediteljeva, lirski zanos scenografa, i suptilno majstorstvo realizatora lutaka.
Bojeni sklad je osnovni nosilac vizualnog. Boje su žive, vrhuneći u bojama tulipana, ali će se razvoditi i oblicima kostima i u oblikovanju amosfere, pomalo sanjalačke, ali u kojoj se nije gubio ni onaj fon realnog kojim se uspostavljala neposredna komunikacija sa gledalištem. Svi su elementi postavljeni u vertikali koja se blago povlači u pozadinu i to je pridonosilo upravo upečatljivom doživljavanju cjeline čija je konzistencija gotovo nenarušiva i kao da je isklesana iz jednog komada, mada sve odiše krajnjom lepršavošću.

Fabula je zasnovana na sukobu produhovljene ljepote i nasilja. Glavni je protagonista lijepa Ajša (u njenom imenu se skriva simbolika života) koja se brine o svojoj bašti punoj tulipana. Drugi pol čini oholi Kara Sejfi, vlasnik cijele zemlje osim Ajšine bašte i htio bi da zagospodari i tim komadićem zemlje i Ajšinom odnjegovanom ljepotom tulipana. U tome mu pomaže Kopriva. Ali, na drugoj strani, Ajši pomaže i Zec, i Golub, i Oblak, i Vihor. Ideja predstave je da je ljepota neuništiva i da u njenu odbranu stupaju svi prirodni elementi.

Ali, predstava ima i svoj dio igre na proscenijumu. U tom dijelu se pojavljuje Derviš, pripadnik mevlevijskog reda sa svojim plesom vrtnje oko sopstvene ose. On je, zapravo, narator u predstavi, on svojom pričom povezuje dijelove predstave i – pronosi ideju o velikom duhovniku, Dželaludinu Rumiju, iako se nigdje otvoreno ne pominje njegovo ime. On svira na instrumentu koji se zove Naj (u predstavi se koristi oblik Nej) u čiju pohvalu Dželaludin Rumi i započinje svoj čuveni spjev "Mesneviju". I tako, u jednoj lijepoj skaski o nepobjedivosti ljepote, u jednoj predstavi namijenjenoj najmlađem uzrastu, provlače se niti hommagea jednom od najvećih svjetskih umova koje je iznjedrila islamska civilizacija.

Derviša je tumačio Sergio Radoš, "uživo". I, ako smo ranije mogli prigovarati ovom glumcu na dikcijskoj nesigurnosti, sada je ta nesigurnost bila potpuno uklonjena, njegov glas je odzvanjao kristalnom čistinom, sa vrlo uvjerljivim izvlačenjem onih akcenatskih udara u kojima se dramski napon oličavao u svoj svojoj uvjerljivosti. Bila je to ona scenska kultura koju nismo u prilici tako često čuti sa naših scena. Drugi faktor u glumačkoj realizaciji ove predstave bio je, isto tako, vrlo kultiviran odnos glumca prema lutki. Iako su zahtijevnosti bile izuzetne, između ostalog, svaki je glumac morao nositi po tri lutke, činili su to sa istinskim majstorstvom, očuvavajući lutki u scenskom prostoru njenu prirodnost i istančan odnos njen prema prostoru igre, prema rediteljskim zahtijevnostima.

Vojislav Vujanović

VIDEO